|
17.02.2008., nedjelja, 23:26
Odlazim na neko vrijeme.
Ovih dana počinjem jedan profesionalni projekt čiji uspjeh nije siguran, pa ispočetka moram uložiti u njega svo raspoloživo vrijeme i koncentraciju tako da narednih šest mjeseci sigurno, a možda i dulje neću sudjelovati u raspravama o komunizmu i sl. Kad taj period završi javit ću se na nekom od tada aktivnih ljevičarskih foruma ili blogova. Čujemo se.
|
03.02.2008., nedjelja, 17:56
Plehanov i Lenjin kao staljinisti
Plehanov:
I fully support what Comrade Posadovsky has said. Every given democratic principle should be examined not on its own merits, in the abstract, but in its bearing on what may be called the basic principle of democracy, namely, on the principle that says: salus populi suprema lex.[1] Translated into the language of the revolutionary, this means that the success of the revolution is the highest law. If it were necessary for the success of the revolution to restrict the affect of one or another democratic principle, it would be criminal to stop at such a restriction. As my own personal opinion I would say that even the principle of universal suffrage should be regarded from the point of view of this basic principle of democracy I have just mentioned. Hypothetically it is conceivable that we. Social-Democrats, may have occasion to come out against universal suffrage. The bourgeoisie of the Italian republics once deprived persons belonging to the nobility of political rights. The revolutionary proletariat could restrict the political rights of the upper classes the way these classes once restricted the political rights of the proletariat. The fitness of such a measure could only be judged by the rule: salus revolutionis suprema lex. The same point of view should be adopted by us on the question of the duration of parliaments. If, on an impulse of revolutionary enthusiasm, the people were to elect a very good parliament, a sort of Chambre Introuvable, we should try and make it a long parliament; and if the elections turned out to be unfavourable we should try and dismiss it not in two years’ time, but if possible in two weeks” (Minutes of the Second Congress of the R.S.D.L.P., pp. 168-69).
Lenjinov komentar:
The enemies of socialism may be deprived for a time not only of inviolability of the person, and not only of freedom of the press, but of universal suffrage as well. A bad parliament should be “dismissed” in two weeks. The good of the revolution, the good of the working class, is the highest law. That was how Plekhanov spoke when he was a socialist. That was how the great majority of the present-day Mensheviks spoke, those same Mensheviks who are now screaming about “Bolshevik terror”.
V. I. Lenin, Plekhanov on Terror (1918)
|
Trocki kao staljinist.
The question was put by history far more concretely and sharply. The Constituent Assembly, owing to the character of its majority, was bound to turn over the government to the Chernov, Kerensky and Tseretelli group. Could this group have guided the destinies of the Revolution? Could it have found support in that class which constitutes the backbone of the Revolution? No. The real kernel of the class revolution has come into irreconcilable conflict with its democratic shell. By this situation the fate of the Constituent Assembly had been sealed. Its dissolution became the only possible surgical remedy for the contradiction, which had been created, not by us, but by all the preceding course of events.
The Principles of Democracy and Proletarian Dictatorship (1918)
Vidite, ovdje imamo posla sa Trockim kao staljinistom. Trocki opravdava raspuštanje demokratski izabrane Skupštine jer bi u suprotnom na vlast došli ljudi za koje on smatra da ne bi mogli voditi revoluciju. Što možda jest istina, a možda i nije, no bitno je da Trocki stavlja svoju volju iznad volje većine građana, smatra da ima pravo nametnuti svoju vlast, svoju volju većini jednostavno zato što je on, eto, pametniji od većine. Trocki se očito zalaže za diktaturu elite - ili možda diktaturu Trockog - nad narodom, u ime dobrobiti naroda, u ime socijalizma.
|
27.01.2008., nedjelja, 15:46
Muzika sa ORA i revolucionarna muzika SFRJ.
18.01.2008., petak, 22:33
Je li bolje društvo - naprosto - slobodnije društvo?
Moj nekadašnji profesor, Nedjeljko Kujundžić je tvrdio na svojim odličnim predavanjima da je čovjek "liberotropno biće," tj. da teži slobodi. Oduševio sam se tom tezom; istina je da je pojam slobode jedan od rijetkih na koji gotovo svi ljudi širom svijeta reagiraju izrazito pozitivno; da sloboda često budi idealizam koji se inače teško iskopava ispod naslaga svakodnevnice. Istina je i da se mnogo toga što je očigledno loše u društvu i povijesti može opisati kao ukidanje slobode; brak koji ugovaraju roditelji, srednjevjekovna inkvizicija, fašizam, robovlasništvo, represivna škola, zatvori, granice, spolna, seksualna i rasna diskriminacija ... nisu li sve to pojave karakterizirane ukidanjem slobode za neku grupu ljudi ili cijelo društvo? Ne bi li se postizanje slobode, osvajanje slobode, oslobađanje moglo navesti kao glavni cilj, potragu za boljim društvom svesti na oslobađanje, naglo ili postepeno, ali oslobađanje; ne bi li savršeno društvo bilo ono u kojem je čovjek jednostavno - slobodan?
Na žalost, sa takvim utemeljenjem boljeg društva se nije lako pomaknuti od općenitih formulacija. Nakon petnaestak minuta pričanja o veličanstvenosti slobode, još uvijek će većina ljudi na pitanje "treba li ukinuti ograničenje brzine automobila u gradu?" glatko odgovoriti sa "ne." Većinu ljudi nedosljednosti u vlastitom svjetonazoru ne uznemiravaju previše; neki će olako odgovoriti da ih interesira "prava sloboda", o čemu jedva da će išta moći reći, dok će drugi svečano proglasiti da "sloboda čovjeka može biti ograničena samo slobodom drugih ljudi." Ova posljednja formulacija je privlačna, jer omogućuje da sloboda ostane kao najveća vrijednost, ali crv sumnje morao bi početi nagrizati svakog čovjeka koji voli propitivati vlastiti svjetonazor. Nadalje, lako je uočiti i da se za slobodu zalažu gotovo sve političke opcije; fašisti i anarhisti, liberali i komunisti. Propagandni materijali svih tih grupa se zaklinju u slobodu. Čak i četnici na svojoj zastavi ispisuju "sloboda ili smrt." Očito da je sam pojam toliko apstraktan da svatko može društvo koje želi prikazati kao nekakvu slobodu.
A što je, zapravo, sloboda?
Začudo, u uobičajenoj je upotrebi taj pojam ipak ostao dosta jednoznačan. Relevantan je primjer Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, UN, 1948. u kojoj se riječ "sloboda" spominje puno puta, traži se da države osiguraju građanina slobodno biranje bračnih partnera, slobodu zapošljavanja, slobodan izlazak iz zemlje itd. Značenje riječi je uvijek isto - biti slobodan znači ne biti sprečavan u ostvarenju svojih namjera. Pa da, ako sam slobodan, to znači da nisam sprečavan. Kako jednostavno. Istini za volju, čovjek bi mogao reći da su neke prepreke u ljudskoj prirodi; možda, ali i nije bitno - jer nas ionako zanimaju samo one prepreke koje ljudi postavljaju jedni drugima.
Kako onda povećati slobodu?
Pa - uklanjanjem prepreka. Urediti društvo tako da ne postavlja prepreke pojedincima; one koji su uporni u postavljanju prepreka, ako ne može drugačije, spriječiti silom. Idemo ka najslobodnijem mogućem društvu.
Na žalost, nije tako jednostavno. Ljudi rijetko postavljaju drugim ljudima prepreke bez razloga, iz zafrkancije ili iz obijesti. Ima i toga, ali puno češće ti koji postavljaju prepreke imaju neke konkretne namjere. Postavljanje uspornika na ulicu kraj škole je čak i fizički primjer prepreke, ali ljudi ga postavljaju zato da bi zaštitili djecu od mogućih prometnih nesreća. Moramo odabrati - ili ćemo sprečavati jedne da voze brzo, ili ćemo sprečavati druge da štite svoju djecu. Gotovo svi sukobi u društvu su takvog karaktera - učiniti jednog čovjeka slobodnijim znači učiniti drugog manje slobodnim; bolje društvo tada nije slobodnije društvo, nego društvo u kojem su slobode (i njihova negacija - prepreke) pravednije i razumnije raspoređene. U ovom slučaju, rekli bismo da je razumnije i pravednije dati jednima slobodu da štite svoju djecu nego li drugima slobodu da voze onoliko brzo koliko žele. Izgradnja boljeg društva je ponajviše preraspodjela slobode; osloboditi robove možemo jedino tako da sprečimo robovlasnika u njegovim namjerama da ih održi u ropstvu uz pomoć plaćenih čuvara, nikako drugačije.
Je li to nepotrebno cjepidlačenje koje samo ukida ushićenost slobodom? Pa nije li svima jasno da je oslobođenje robova ujedno smanjenje slobode robovlasnika, čemu to posebno isticati? Istina, u navedenom slučaju je to trivijalno jasno, ali u mnogim slučajevima razlika nije toliko očigledna, i u političkim raspravama često ćete susresti retoriku koja se poziva na povećanje slobode, pokušavajući svoje ciljeve asocirati sa nečim privlačnim, dok je u stvari riječ samo o povećanju slobode jedne grupe ljudi, pri čemu se pokušava sakriti da je to povećanje slobode za jedne u stvari smanjenje slobode za druge.
Jednostavan, ali vrlo važan primjer, sa radikalno ljevičarskog stanovišta je - zalaganje za privatno vlasništvo. Liberal će reći - trebamo ljude osloboditi ograničenja koja država postavlja na njihovo privatno. Je li to povećanje slobode? I jest, dok se ne pitamo - ako time povećamo slobodu vlasnika, hoćemo li time smanjiti slobode nekih drugih ljudi? U pravilu hoćemo, samo što pojmovi koji se koriste to sakrivaju. Privatno vlasništvo, po definiciji uključuje ukidanje slobode. To da sam ja vlasnik zemlje ne znači ništa drugo do li da ja imam pravo sprečavati druge ljude u korištenju te zemlje, na primjer, kao kraćeg puta od posla do kuće. Je li to loše, stvar je za diskusiju, ali argument "povećanja slobode" otpada. U današnjem društvu, privatno vlasništvo nije apsolutno - država u nekoj mjeri ograničava slobodu vlasnika; čak se i u ustavu RH nalazi općenita ali važna formulacija po kojoj se privatno vlasništvo se može koristiti samo na opću dobrobit. Poveća li se sloboda poslodavca da otpušta trudnice, postavit će se prepreke ljudima u planiranju vlastite obitelji. Ponovo, je li to loše ili nije je stvar za daljnju diskusiju, pri ćemu će ljevičari, naravno, tvrditi da je loše - ali argument "povećanja slobode" otpada - jer istovremeno dolazi do smanjenja slobode na drugoj strani.
Drugi važan primjer je, npr. urbanistički plan. Ukidanjem urbanističkih planova bi se svakako povećala sloboda pojedinaca da grade što i kako žele. Ali bi se time spriječilo ljude da putem urbanističkih planova osiguraju život u estetski privlačnom i funkcionalnom okolišu. Povećanje slobode na jednoj strani dovodi do smanjenja slobode na drugoj; potreba za donošenjem pravedne i razumne odluke ostaje, ali argument "povećanja slobode" ponovo otpada.
Treći važan primjer je pregled dokumenata na granici. Ukidanjem pregleda dokumenata bi se povećala sloboda pojedinaca da prijeđu granicu; ali bi se smanjila sloboda onih koji žele sigurno okružje. Ne treba nasjesti na čestu formulaciju da je riječ o sukobu sloboda vs sigurnost; riječ je o sukobu između brzog prelaska granice i sigurnosti; o sukobu onih koji žele slobodu brzog prelaska granice i onih koji žele slobodu da žive u sigurnom društvu. Sloboda se nalazi na obje strane; razgovara se o preraspodjeli slobode, ne o njenom povećanju.
Može li se ipak povećati sloboda?
Na stranu manipulacije i pokušaji da se preraspodjela slobode prikaže kao povećanje slobode. Ali, postoje li neki načini da se sloboda ipak poveća, doista poveća, ne samo preraspodjeli. Koliko ja vidim postoje.
(1) Podizanjem svijesti ljudi; nekad ljudi postavljaju prepreke drugim ljudima sasvim nepotrebno. Povisi li se svijest tih koji postavljaju prepreke, oni bi mogli prestati postavljati, bez da time izgube išta od svoje slobode. U nekim muslimanskim društvima, žene nemaju slobodu odijevanja kao u našem društvu, ali s druge strane, članovi tih društava imaju slobodu osigurati si život u okružju koje ne vrijeđa njihove vjerske osjećaje. Ukine li se ograničenja na odijevanje žena silom, time će uskratiti sloboda muslimana da stvore životno okružje kakvo ne vrijeđa njihove vjerske osjećaje. Riječ je o preraspodjeli slobode, koja može biti i dobra i loša - ali je ipak preraspodjela. No, ako se svijest muslimana promijeni tako da oni prestanu doživljavati oskudno odjevene žene uvredom svojih vjerskih osjećaja, ničija sloboda neće biti umanjena.
(2) Razvojem tehnologije; danas je ograničenje brzine automobila u gradovima 60 kilometara na sat - ali, ako bi se poboljšale kočnice i npr, proizvela elastična karoserija automobila koja umanjuje ozlijede - moglo bi se povećati maksimalnu dozvoljenu brzinu na, recimo, 65 kilometara na sat, a da pri tome ne budu oštećeni oni koji žele sigurnost djece. Istina, i tada je nužno da se navedena promjena tehnologije reflektira kroz promjenu svijesti, konkretno da oni koji su bili za ograničenje od 60 kilometara na sat prihvate da u novim uvjetima mogu prihvatiti i određeno povećanje sloboda za one druge.
Ne bi li onda ipak ... ?
Vidjeli smo da većina onoga što se naziva povećanjem slobode zapravo i nije povećanje nego preraspodjela slobode. Pa, ako prihvatimo nužnost pravedne i razumne raspodjele slobode, možemo li pokraj te nužnosti ipak pokušati povećanje slobode kroz razvoj svijesti i tehnologije ipak smatrati temeljem za ostvarenje boljeg društva?
Nažalost, ne možemo niti to. Nesumnjivo je da je u mnogim slučajevima povećanje slobode koje nije tek rezultat puke preraspodjele slobode dobro. Ali čak niti tada, ono nije uvijek dobro, tj. sloboda nije najveća vrijednost čak niti onda kad ona ne ide na uštrb slobode drugih ljudi.
U mnogim društvima ubijanje novorođenčadi je česta a u nekima čak i uobičajena pojava. No, današnje društvo to ne dozvoljava. Ono ograničava slobodu roditelja. Što bi se dogodilo da oni koji žele sačuvati život tuđe djece promijene svijest i prestanu postavljati prepreke roditeljima? Ukupna sloboda u društvu bi se povećala, ali to, slobodnije društvo sigurno ne bi bilo i bolje društvo. Onaj koji ne želi odustati od slobode kao najveće vrijednosti mogao bi pokušati tvrditi da društvo u kojem nitko ne sprečava roditelje da ubijaju novorođenčad uopće i nije slobodnije društvo, jer koliko god roditelji bili slobodniji, novorođenčad postaje manje slobodna. No, to je sasvim neodgovarajuća upotreba riječi - ubijanjem novorođenčadi se ne ukida nikakva njihova sloboda; novorođenčad nemaju ni želje ni namjere da se probude nakon što su zaspala. Mi ih štitimo zato što osjećamo da je njihov život veća vrijednost od slobode njihovih roditelja i važno je da u tome ustrajemo.
Drugi, manje drastičan ali vrlo aktualan primjer je ekološka svijest. Danas u gradovima viđamo sukobe između pučanstva koje želi sačuvati zelene površine i raznih kapitalista (tzv. poduzetnika) koji žele privatizirati iste i pretvoriti ih u stambene ili poslovne prostore. Dok god postoji sukob želja, svaka odluka je odluka o raspodjeli slobode. Ali, ako bi puk iz različitih razloga izgubio želju za zelenim prostorima u gradu, to bi zasigurno dovelo do povećanja slobode tzv. poduzetnika - dok slobode puka ne bi bile ugrožene, jer ako ne želiš park, onda to što parka niti nema nije nikakva prepreka. No, to ipak ne bi bilo dobro. U ovom slučaju, možemo reći da porast svijesti vodi do smanjenja slobode.
Zaključci.
Odgovor na pitanje iz naslova je, reklo bi se, negativan. Nismo ustanovili kako možemo organizirati bolje društvo, ali smo ustanovili kako to ne možemo. (1) Ne možemo to učiniti na temelju teze o slobodi kao o najvećoj vrijednosti, nego slobodu moramo promatrati tek kao jednu od vrijednosti. (2) Konkretna pitanja organizacije boljeg društva se u većini slučajeva svode na pitanje kako razumnije i pravednije raspodijeliti slobode u društvu a ne pitanja kako ih povećati. (3) U nekim slučajevima slobode se mogu zaista povećati, ne samo preraspodijeliti promjenom svijesti, što može biti dobro, ali nije nužno dobro, te se čak i povećanje sloboda mora promatrati u kontekstu ostalih utjecaja na društvo. Kao što rekoh, negativni rezultati.
|
17.01.2008., četvrtak, 15:27
The final triumph of Saint Che.
11.01.2008., petak, 12:07
Staljinistička zastranjenja u komunističkom pokretu.
Što je staljinizam?Staljinizmom ćemo u ovom tekstu smatrati varijantu socijalizma određenu vlašću elite koja je, pretpostavlja se, najsvjesnija i najsposobnija izgraditi socijalizam a u interesu cijelog društva. Takvom određenju pojma mogli bi se navesti prigovori. Primjerice, da Staljin nije prvi koji je zagovarao ili primjenio takvu metodu izgradnje socijalizma, da su to prije njega učinili Lenjin, Blanqui ili Babeuf. Ili, da je staljinizam tek jedan od mnogo različitih verzija socijalizma koje se baziraju na vlasti elite, uz maoizam, hoxhizam, titoizam itd. a koji ima i neke posebnosti koje su izostavljene iz ovako jednostavnog određenja. Ipak, mislim da je bit staljinizma dobro opisana kroz "vlast elite", kao i da je cijeli koncept prikladno nazvati po njegovom najpoznatijem i najuspješnijem predstavniku.
Staljinizam je, u nekom smislu, najradikalniji od socijalističkih pravaca. Staljinist želi socijalizam i izgrađuje ga bez obzira na sredstva i prepreke. Za njega je socijalizam važniji od demokracije, volje radnika, mira, slobode, ljudskih prava, humanosti, države ali i njenog ukidanja ... što god stajalo na putu socijalizma, bit će uklonjeno bez skrupula, što god se može upotrijebiti za njegovu uspostavu, upotrijebit će se. Novo društvo koje će biti izgrađeno biti će početak nove epohe u razvoju čovječanstva, konačni kraj svijeta izgrađenog na pljački, prevari, prisili i eksploataciji, carstvo slobode, oslobođenje svih ljudskih kreativnih potencijala, procvat civilizacije neusporediv sa bilo čime u povijesti i opravdava sve što se počini za njegovo ostvarenje.
Takav radikalizam se iz dva razloga pokazuje kao prednost staljinizma. Prvo, on ukida moralne dileme; postoji viši cilj - i samo jedan cilj. Staljinist vrlo lako donosi odluke koje bi drugima bile teške i nerješive. On je po samoj definiciji odlučan. Na primjer, nemilosrdna nacistička taktika u II.s.r. - odmazda strijeljanjem 50 građana za jednog ubijenog njemačkog vojnika pokolebala bi mnoge potencijalne neprijatelje. Ali ne i staljinista. Oni će izračunati da im takva taktika ne nanosi nikakvu štetu; dapače, na svakih 50 ubijenih talaca, nekoliko razbiješnjelih rođaka ili prijatelja priključit će se partizanima. Ako se svaka akcija vrednuje samo sa pozicije ostvarenja konačnog cilja, odmazda koja se nacistima činila nemilosrdno i okrutno sredstvo, sa staljinističke strane je mogla izgledati samo kao očajnički i neproduktivan potez. Sa takvim neprijetaljem nije lako izaći na kraj. I ne kažem da je ignoriranje odmazde loše. Vjerojatno je to najbolje što se u danoj situaciji može učiniti. Ali to ne može svatko. Drugo, takav način razmišljanja doista privlači ljude "posebnog kova." Ljude koji uživaju u borbi, nemilosrdne i beskrupulozne avanturiste kojima sveti cilj "carstva slobode" daje dodatno opravdanje za sve što čine, pred sobom samim, ali i pred drugim ljudima. Tito, Lenjin, Staljin, Castro i mnogi drugi su upravo takvi; može ih se - i treba - kritizirati za mnogo šta, ali je njihova sposobnost za borbu i pobjedu, za to da istjeraju stvari "po svojem" neupitna.
Naravno, na kraju je staljinistički model socijalizma doživio neuspjeh. Društva koja su staljinisti pokušali izgraditi su u nekim segmentima pokazivala potencijale socijalizma, ali su uglavnom bila velika razočaranja. Sve socijalističke države, bez iznimke, su bile manje demokratske i dozvoljavale manje političkih sloboda od recimo, prosječne evropske kapitalističke zemlje, a i ekonomija im je bila, općenito gledajući, neuspješna - iako bi tu mogli govoriti i o iznimkama. Podbacivši u dva osnovna područja na kojima je trebao biti bolji od kapitalizma - političkim slobodama i gospodarstvu, popularnost socijalističkih režima i njihove komunističke ideologije je pala tako nisko da se više niti diktaturom nisu mogli održavati.
Cijela ta povijesna epizoda postavlja pred komuniste a i druge socijaliste brojna pitanja. Prvo, kako to da se staljinizam tako često uspio nametnuti kao dominantan socijalistički pravac? Drugo, kako to da je bio toliko uspješan u osvajanju vlasti? Treće, zašto su staljinistička socijalistička društva bila toliko razočaravajuća? Četvrto, jesu li problemi staljinizma ujedno i problemi socijalizma uopće, tj. je li moguće da socijalističko društvo bude bitno bolje od staljinističkog socijalizma XX. stoljeća? Peto, kako izbjeći ponovni pad u staljinizam? Idemo redom.
Zašto se staljinizam tako često uspio nametnuti kao dominantan pravac u komunističkom i socijalističkom pokretu?Moje je mišljenje da je to rezultat nedorečenosti ili bolje rečeno greške u osnovama marksističke teorije. Konkretno, riječ je o revoluciji, preciznije, shvaćanju po kojem, kako Marks i Engels kažu u Manifestu "komunisti ... izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka." Upravo taj stav vodi, po mom mišljenju, direktno ili gotovo direktno do staljinizma. Jer, ako je revolucija jedini mogući način za prelazak u socijalizam, onda se na pitanje "kad treba dići revoluciju?" nameće kao prirodan odgovor - kad god je to moguće. Jer, ako imamo povoljne okolnosti, što onda čekati? Zašto pružiti buržoaziji priliku da konsolidira svoju vlast i ostane na vlasti još nekoliko desetljeća? Na kraju, zašto joj pružiti priliku da možda čak i fizički obračuna sa komunistima? Jednostavna logičnost tog razmišljanja ne može se poreći. No, kao što ćemo vidjeti uskoro, takvo promišljanje vodi do staljinizma - ali dok se to nije vidjelo u praksi, to nije bilo očigledno.
Zašto je staljinizam uspješan u osvajanju vlasti?Tajna uspjeha leži u osnovnim idejama i ustroju komunističkog pokreta u svojoj marksističkoj varijanti, u onoj varijanti opisanoj u Manifestu. Komunističke ideje podižu moral i daju odlučnost. Privlače sposobne organizatore i revolucionare. Komunisti se pripremaju za revoluciju čitavog života, iz jedne generacije u drugu; teorijski, praktično, organizacijski. Za razliku od drugih revolucionarnih pokreta, ne inzistiraju na čistunstvu nego, kao što kaže Manifest, "svuda pomažu svaki revolucionarni pokret protiv postojećeg društvenog i političkog stanja." Time stiču važne saveznike. Unatoč takvom pragmatizmu, ne skidaju pogled sa svog cilja.
I onda, kad se pojavi neka povoljna prilika, kad narod postane nezadovoljan zbog nekog besmislenog rata, okrutne desničarske diktature ili okupacije, komunisti se nameću kao najborbeniji i najsposobniji vođe te samostalno (Rusija) ili češće, kao prihvaćeni vođe šireg, općenarodnog ustanka (Jugoslavija, Kuba, Albanija ...) uspijevaju srušiti vlast i preuzeti je u svoje ruke, navodno privremeno. Većina građana pri tome prihvaća rušenje starog režima, prihvaća i komuniste kao voše ustanka, ali ne i komunističke radikalne ideje. No, kad komunisti jednom stignu na vlast, više sa nje ne silaze. Što je i logično - ako je revolucija jedini način za osvajanje vlasti, zašto bi se ta prilika propustila da bi se opet za koje desetljeće revolucija ionako morala ponoviti?
Zašto su staljinistička društva toliko razočaravajuća?Pa, upravo zato što su komunisti toliko spretni u osvajanju vlasti da je uspjevaju osvojiti i sa sasvim manjinskom podrškom; ne manjinskom podrškom za neke opće oslobodilačke ideje, ali sigurno manjinskom podrškom za svoje komunističke ideje. A sa manjinskom podrškom nije moguće uvesti nikakvu suvislu demokraciju - i ostati na vlasti. Kako je komunistima bilo važno sačuvati revoluciju - birali su radije vlast bez demokracije nego demokraciju bez vlasti. Ako u revoluciju i nisu ušli kao staljinisti, onog trenutka kad odluče zadržati vlast bez većinske podrške, postali su staljinistima - a ako ćemo pravo, uglavnom su bili staljinisti i prije revolucije.
A socijalizam se bez demokracije, po mom mišljenju, ne može uspješno izgrađivati. Socijalizam je sam po sebi složenije društveno uređenje od kapitalizma i zahtjeva većinsku podršku građana koji bi se aktivno i iskreno angažirali na njegovom postepenom ali stalnom unapređivanju. Bez demokracije, sama činjenica da je socijalizam nametnut silom dovesti će do njegovog odbijanja i građani će mu pokušavati "bacati klipove pod noge" gdje stignu. I to, kako vrijeme prolazi i kako se snalaze u novim okolnostima, sve uspješnije. Jedini način da ih se u tome spriječi jest jačanje diktature i nasilno gušenje ideja, eventualno uz jačanje propagande koja je u socijalističkim državama dosegla enormne razmjere. No, vrijeme je pokazalo, građani u pravilu ostaju imuni na komunističku propagandu, a što je stisak diktature jači, oni sve više mrze režim i njegove ideje. Niti omekšavanje diktature, pokušaj da se građanima pruži ono što žele ne pomaže puno, jer će građani postati nešto zadovoljniji, ali će društvo koje se bude izgrađivalo sve više ličiti na lošu kopiju kapitalizma - jer to je ono što građani koje se pokušava udobrovoljiti žele. Istovremeno sa tim neizbježnim laviranjem između tvrđe i mekše diktature od kojih je svaka zlo na svoj način, događaju se još dvije štetne pojave. Prvo, stalni sukobi unutar komunističke vlasti. Kao što je Lenjin primjetio, ako se dozvole frakcije u partiji, onda će te frakcije nužno reflektirati opće stavove u društvu i centralni komitet će postati kopija parlamenta u kojem će originalne komunističke ideje gubiti tlo pod nogama. Zbog toga se partija nalazi u stalnoj borbi za vlastito jedinstvo i stalno obračunava sa onima koji misle makar i malo drugačije. Budući da se ti obračuni ne mogu institucionalizirati (to bi, naime, moglo dovesti do pobjede one frakcije koja, je li, ne bi trebala pobijediti) oni su uvijek provedeni nekim neformalnim kanalima, uz predstavu koja nema veze sa realnošću a sastoji se od nekakvog lažiranog sudskog procesa, odglumljene masovne podrške pobjedničkoj frakciji i sl. No, u tim obračunima partija gubi svoje najidealističkije kadrove - neke direktno eliminira, drugi razočarani otpadaju: izlaze iz partije, ili u njoj ostaju ali bivaju rezignirani i manje odlučni, manje vođeni komunističkom ideologijom u svom djelovanju, pragmatičniji i skloniji zloupotrebi svoje moći za sasvim sebične svrhe. Drugo, partiji se postepeno priključuje velik broj oportunista koji vide uspon na političkoj hijerarhiji kao svoj put do bolje budućnosti. Potkopan svim time, socijalizam se pretvara u sistem ispražnjen od ideologije, u praznu ljušturu, u kojem se niti jedna konkretna politička odluka više ne može donijeti u skladu sa komunističkim ciljevima, nego se samo oponaša kapitalizam i nastoji ostati na vlasti. To pražnjenje socijalizma od ideologije smo dobro vidjeli u Jugoslaviji, a danas vidimo najbolje u nekad vrlo ekstremnoj Kini.
Čak i staljinistička društva bi uspjela - u slučaju da se dogodilo ono što je Marx očekivao - veliki zastoj razvoja proizvodnih snaga u kapitalizmu. U tom slučaju, građani socijalističkih država bi vidjeli da "žive bolje" od onih u kapitalističkim državama i ne bi htjeli povratak u kapitalizam. Postepeni prelazak sa diktature manjine na demokraciju bio bi moguć. Ali, kao što znamo, kapitalizam nije doživio zastoj takvog tipa.
Je li moguće bitno bolje komunističko društvo od staljinističkog?Po mom mišljenju, da, moguće je - samo treba biti demokratsko. Demokratsko društvo ima mogućnost samokorekcije, postepenog približavanja željenim idealima i to je dovoljno da komunističko društvo postepeno profunkcionira onako kako bi funkcionirati trebalo. Naravno, dodatni je uvjet da većina građana želi takvo društvo.
Kako izbjeći ponovni pad u staljinizam?Prvo, treba odbiti izgradnju socijalizma protiv volje većine građana, bez obzira da li je prelazak u socijalizam mirnim putem moguć ili nije. Drugo, ako režim nije demokratski onda u njemu treba provesti demokratsku a ne socijalističku revoluciju, a tek onda u demokratskim okvirima građani trebaju odlučiti žele li kapitalizam ili socijalizam. Treće, što sa režimima koji se predstavljaju kao demokratski ali to možda nisu? Koji se ponašaju kao demokratski sve dok kapitalističke stranke pobjeđuju na izborima, ali su, čini se, spremni silom spriječiti dolazak komunista na vlast u slučaju da oni dobiju većinsku podršku građana. Mislim da demokraciju u takvim režimima treba iskoristiti onoliko koliko je moguće, dakle, pridobiti podršku većine građana, i onda u praksi provjeriti je li režim doista demokratski. Ako nije, tj. ako komunisti nakon što su dobili podršku većine građana, što bi svaki demokratski sustav morao moći nedvojbeno pokazati, budu spriječeni u preuzimanju vlasti - onda treba provesti revoluciju. No, i ta revolucija treba biti tek demokratska, to znači da nakon revolucije treba prvo organizirati demokratske izbore - i bez dvojbe napustiti vlast kada se i ako se pokaže da građani žele kapitalizam. Dakle, formalno gledano, socijalistička revolucija nikad nije potrebna. Treba nam samo demokratska revolucija, a možda niti ona ako je društvo u kojem živimo demokratsko i ostane demokratsko i nakon što komunističke ideje dobiju većinu glasova.
Ponašajući se u skladu sa tim pravilima, višestruko unapređujemo našu praksu. Prvo, osiguravamo se od pada u staljinizam, definitivno mračnog poglavlja komunističkog pokreta. Drugo, inzistiranjem na isključivo demokratskoj promjeni vlasti pokazujemo jasan znak dobre volje prema onima koji misle drugačije od nas; takav znak dobre volje, pokušaj da se problem riješi bez sukoba, dogovorom i bez nasilja pokazuje da zagovornike kapitalizma ne shvaćamo kao neprijatelje, nego jednostavno kao ljude čiji se stavovi razlikuju od naših, ali ljude sa kojima ipak u skoroj budućnosti mislimo zajednički graditi bolje društvo a ne obračunavati s njima. A trebalo bi biti očigledno da zagovornici kapitalizma nikako nisu samo kapitalisti nego ljudi iz svih društvenih klasa ili, što bi naš bivši predsjednik Tuđman rekao, stališa. Treće, ukoliko se na kraju pokaže da nikakve revolucije nisu potrebne, niti demokratske niti socijalističke, uštedit ćemo velik broj ljudskih života. I četvrto, ako već moramo dizati revoluciju, demokratska revolucija će zasigurno dobiti potporu većeg broja građana nego li socijalistička revolucija, a to znači, imati će veće šanse na uspjeh. A nakon toga, ponovo, neka građani odluče što žele.
Za kraj ... Jasno, u ovom trenutku, kad SRP zajedno s koalicijskim partnerima dobija 0.33% glasova nikakav prelazak u socijalizam nije moguć, niti demokratskim putem niti revolucijom. A ni ne vidi se potreba za takvim revolucijama, bar ih ja ne vidim. Što je u svakom slučaju dobro. Ali, teoriju ipak treba razvijati. Zvuči jednostavno, ali trebale su mi godine, čak desetljeća da dođem do ovih stavova. Naravno, mnoga pitanja još uvijek ostaju otvorena, ali, dovoljno za jedan post.
|
27.12.2007., četvrtak, 21:28
Koje grješke počiniše jugoslavenski komunisti?
Jedan stari post sa Foruma SRP (čini mi se da je forum još uvijek u poluupotrebljivom stanju), tako da su ga neki sigurno već čitali. Njih molim za razumijevanje ovog pokušaja predstavljanja članka novim čitaocima.
Kao što većina projekata pokazuje dobre i loše strane, tako je i sa socijalizmom koji je bio izgrađivan u Jugoslaviji. Iako je taj socijalizam po mnogo čemu (ne i svemu) bio bolji od kapitalizma kakav danas vidimo malo tko dvoji da su počinjene i brojne pogrješke. Držim da na slijedeće grješke valja obratiti pažnju kako bi ih se moglo otkloniti, umanjiti ili nekako kompenzirati probleme ako i kada bude prilike za ponovni pokušaj izgradnje socijalističkog (ili po Marxovoj Kritici Gotska programa, prve faze komunističkog) družtva:
(1) Obdržavanje na vlasti nedemokratskim metodama i unatoč volje većine građana koja nikad nije prihvatila komunistički sustav vrijednosti je arhigrijeh KPJ iz kojega proizlazi većina drugih problema. Uzroci takvog zadržavanja na vlasti su dijelom u častohlepnosti vrha partije a dijelom u marksističkoj tezi o neizbježnosti revolucije koja onda opravdava zauzimanje vlasti u ime povijesti, čak i protivu volje većine građana. Doduše, vjerojatno je u prvim desetljećima nakon rata postojala blago većinska podrška režimu - zbog zasluga tijekom rata i svrgavanja monarhije nakon rata, ali ne i socijalističkim idejama. Režim je, želeći se obdržati na vlasti, kakvu-takvu podršku naroda pokušao osigurati (i) terorom, tj. zastrašivanjem potencijalnih političkih protivnika, (ii) dezinformiranjem, sakrivanjem lošega, propagandom, (iii) podilaženjem, oportunizmom, odustajanjem od ideoloških ciljeva. Takve su mjere privremeno olakšavale ostanak na vlasti ali su dugoročno činile veliku štetu - prije svega građanima a onda i cijelom projektu ostvarenja socijalizma.
(2) Bezskrupulozna osveta i silne "likvidacije" u poraću, za vrijeme Informbiroa i u manjoj mjeri kasnije. Uzroci su manjim dijelom u želji za osvetom a većim u shvaćanju revolucije kao neizbježnog konačnog obračuna sila dobra i zla u kojem slučaju, niti jedno sredstvo koje čini uspjeh revolucije izglednijim nije preokrutno. Odgovornost za te zločine snosi KP, a posebno njen politički vrh, ponajviše Tito koji je i danas jedan od najpopularnijih simbola na ljevici, iako, objektivno, postoje više nego dobri razlozi da ga se smatra za jednog od najvećih ratnih zločinaca II.s.r. na tlu Jugoslavije.
(3) Prisilno obdržavanje multinacionalne države Jugoslavije. Vjerujem da dugoročno valja raditi na zbližavanju među narodima i konačnom formiranju svjetske države kojoj je UN možda začetak, no važno je da se taj razvoj ne forsira; iskustvo uči da se multinacionane zajednice vrlo lako mogu pretvoriti u sasvim nepotrebno rasadište mržnje. To je ispravno shvaćeno u ustavima SSSR i SFRJ koji su u teoriji dozvoljavali odcijepljenje naroda. U praksi se ipak pokušalo narode zbližiti i držati skupa bez - pa i protiv - njihove volje na što je trošena ogromna politička energija i usporavalo se i ometalo rješavanje drugih problema. Umjesto uvođenjem socijalizma, SKJ se ponajviše bavio obdržavanjem labilne ravnoteže naroda i narodnosti u zajedničkoj državi a sve je završilo sasvim loše. Valjalo je jednostavno ozbiljno shvatiti vlastiti princip o pravu naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja te predviditi sigurnu proceduru za mirni razlaz ako to neki narod zaista poželi. Uzrok za inzistiranje na multinacionalnoj državi je zacijelo ponajviše pogrešna procjena vrha SKJ da je taj cilj lako ostvariv, dok je on u stvarnosti teško ostvariv. Možda neku ulogu ima i tipična častohlepnost vladara koji teže vladati većom državom, ali mislim da je ona manje važna.
(4) Rasipnički, materijalnim dobrima okrenut životni stil dijela partijskog vrha a posebno Tita. Taj je životni stil bio i loš primjer i oduzimao je vjerodostojnost cijeloj koncepciji. Uzrok je vjerojatno u tome da u vrhu KPJ i nisu bili iskreni komunisti. Ne mislim da su Tito, Kardelj i slični bili jednostavno karijeristi ili zavjerenici, ali mislim da bijahu avanturisti privučeni romantičnom idejom o konačnom sukobu dobra i zla više nego li jednostavnom solidarnošću kao temeljnom vrijednošću.
(5) Inzistiranje na klasnoj borbi a ne moralu kao glavnom motivu za izgradnju socijalizma ili komunizma. Izgradnja družtva u kojem "svatki dobija prema potrebama" nadilazi rješavanje klasnog sukoba. Čak i da je isti potpuno uklonjen, još uvijek ne bi svatki dobijao prema potrebama. Takovo uporno inzistiranje na paradigmi klasnog sukoba vjerojatno ima uzrok u nezainteresiranosti za komunističke vrijednosti. Nitko nije o tome baš puno razmišljao. Primjerice, gotovo ništa nije učinjeno na zaštiti životinja niti na smanjenju uporabe legalnih droga, alkohola i cigareta - a moglo je i trebalo biti učinjeno puno. Ljudi su se radije bavili nogometom.
(6) Rastuća tolerancija prema pohlepi pa čak i njezino poticanje. Inzistiranje na porastu životnog standarda i pokušaji takmičenja sa kapitalizmom u dostupnosti potrošačkih dobara i usluga. Jačanje uloge privatnog vlasništva. Primjeri: (i) organizacija igara na sreću. Kakvu poruku šalje država koja organizira lutriju uz pomoć koje se bez rada može doći do udobnog života? (ii) Razvoj prijevoza osobnim vozilima na uštrb javnog prometa. Jugoslavija je tako od 1945. postepeno postajala sve kapitalističkija. Jedan od uzroka je ponovno u vrlo slabom istinskom prihvaćanju komunističkih vrijednosti (ne samo simbola), i SKJ je u stalnoj potrazi za nedostajućim legitimitetom prirodno radio ustupke koji bi mu mogli povećati popularnost a žrtvujući osnovne socijalističke ideje. Drugi uzrok je u tome što su i sami vođe SKJ hlepili ka materijalnim, potrošačkim vrijednostima pa drugačije nisu ni mogli voditi državu. Na samom kraju, u Jugoslaviji je ostalo vrlo malo socijalizma, čak i prije višestranačkih izbora.
(7) Nedovoljno inzistiranje na odgoju i obrazovanju. Obrazovanje je iz mnogih razloga dobro, a sa komunističkog stanovišta pogotovo, jer doprinosi razvoju svijesti i prihvaćanju socijalističkih vrijednosti. Nekog je napredka bilo, no moglo se i trebalo učiniti puno više: 40-50 godina je bilo dovoljno vremena da se dođe u sam svjetski vrh po obrazovanju. Ambiciozan obrazovni program dobio bi podršku intelektualaca a narod bi pamtio vrijeme socijalizma po nečem iznimnom. Također, posebno je iznenađujuće što nema nikakvih dokaza da je bilo sistematskih pokušaja da se nove generacije odgoje tako da budu manje pohlepne od prethodnih. Razvoj televizije i masovnih medija je bio otvorio ogromne mogućnosti obrazovanja pučanstva koje nisu niti približno iskorištene.
(8) Neozbiljan, volonterski pristup izgradnji socijalizma. Partija - štoviše, njen vrh - je nakon II.s.r. ležerno nastavila donositi strateške odluke bez da organizira sistematsko znanstveno i stručno proučavanje problematike prelaska u socijalizam. Ne sijećam se, primjerice, da je itko postavio pitanje ukidanja nasljedstva, jedne od temeljnih nepravdi. Razumljivo bi bilo da nasljedstvo nije ukinuto zbog mogućeg nezadovoljstva naroda. Ali neshvatljivo je da se ta mjera, predložena još u Manifestu, nije niti postavila u javnoj raspravi. Uzrok je vjerojatno vrlo mala istinska zainteresiranost za socijalizam, čak i u samom partijskom vrhu.
(9) Samoupravljanje koje je romantična i na ljevici vrlo popularna, ali suštinski pogrješna ideja. Sredstva za proizvodnju se trebaju koristiti u interesu svih građana, a interes zaposlenika je tek jedan od posebnih interesa, kao i npr. interes građana koji žive u blizini pogona. Te posebne interese valja uvažavati i štititi, ali sredstva za proizvodnju trebaju biti vlasništvo države i njima treba upravljati država. Kad bi radnici zaista imali pravo upravljanja svojim tvornicama, to bi značilo da radnici nuklearne centrale bi imali pravo prodati tu centralu u dijelovima, i sa dobivenim novcem živjeti gospodski i bez rada do kraja života. A radnici u poduzeću za uređivanje parkova bi imali pravo prodati svoje lopate - i popiti gemišt. Zar je moguće da se netko za to zalaže? Uzrok za nekritičko inzistiranje na ideji samoupravljanja je zacijelo u legitimaciji distanciranja ondašnje vlasti od SSSR.
(10) Ignoriranje problema Roma koji su živjeli (i još žive) ispod ljudskog dostojanstva i standarda garantiranih zakonom. Uzrok? Zatečen rasistički odnos jugoslavenskih naroda prema Romima.
(11) Nekritičko preuzimanje okrutnog i neučinkovitog kaznenog sustava iz prošlih režima, koji je čak napravljen još okrutnijim nego što je bio u Kraljevini SHS, barem što se tiče odnosa prema političkim zatvorenitcima. Daleko više pažnje je trebalo posvetiti ovome problemu.
|
09.12.2007., nedjelja, 13:16
Tko će srušiti kapitalizam?
Zašto Marx nije vidio buržoaziju?Jedna od osnovnih Marxovih teorija je poznata pod imenom historijskog materijalizma, ili kako ju je sam nazivao, materijalistička koncepcija povijesti. Po predgovoru Priloga kritici političke ekonomije iz 1859., proizvodne snage (to manje-više znači tehnologija, tzv. baza) određuju ekonomske odnose u društvu koji onda određuju i pravni sustav i političke odnose (tzv. nadgradnju). Kad se proizvodne snage razviju toliko da postojeći odnosi u društvu postanu kočnica napredku tehnologije, nužno dolazi do uspostavljanja novih ekonomskih odnosa, pa onda i velikih promjena pravnog sustava, politike, kulture itd.
Standardan primjer je feudalizam; Marx u Bijedi filozofije kaže "Vjetrenjača daje feudalizam, parni mlin daje kapitalizam." Sa napretkom tehnologije dolazi do mogućnosti vrlo brzog razvoja kojemu je feudalizam ograničenje. Kapitalistička proizvodnja je daleko efikasnija ako je vlasništvo nad zemljom rasparčano, i ako vlasnik obrta nije prisiljen davati većinu prihoda koje bi upotrijebio za razvoj feudalcu koji ih onda troši na svoj ugodan život. Tamo gdje se feudalac makne sa scene, kapitalizam cvjeta, i zbog toga, milom ili silom, postepeno ili najednom, feudalizam mora nestati.
Teško je zanijekati uvjerljivost ovom razmišljanju.
Marx je želio komunizam, i smatrao je da će sudbina feudalizma zadesiti i kapitalizam. Uvidio je slabosti kapitalizma, kako teorijski, tako i u empirijski. Njegova ekonomska teorija izložena u Kapitalu je tvrdila da je profit, osnovni pokretač kapitalizma, zapravo neisplaćeni višak rada. Zbog razvoja tehnologije, a više manje konstantnog broja radnika koje eksploatira, kapitalistu je potreban sve veći kapital da bi se izvukao iz radnika isti profit, što onda dovodi do pada profitne stope, nestabilnosti na tržištu i sve veće eksploatacije radničke klase. Potvrdu za tu teoriju Marx je vidio u društvu svojeg vremena. Periodične krize potresale su kapitalizam, a radnici su sredinom 19. stoljeća živjeli lošije nego stotinjak godina ranije. Kapitalizam, dakle, sam sprema svog grobara - radničku klasu koja će u revoluciji, sličnoj Velikoj francuskoj revoluciji, sa vlasti zbaciti buržoaziju i izgraditi novo društvo.
Ovo predviđanje ipak ne bih nazvao uvjerljivim, nego tek jednom mogućom hipotezom koja jest logična i argumentirana, ali se nameću i ne manje argumentirane kritike. Većina ekonomista ne misli da je profit baš eksploatirani rad. Drugo, povijesna praksa je pokazala da kapitalizam može prevladati krize i nastaviti se razvijati, bar do daljnjeg. Treće, nije da se socijalizam baš pokazao superioran u dosadašnjoj praksi, ni ekonomski a bome ni politički.
Mi ćemo se pozabaviti jednim drugim prigovorom koji se nameće. Pomalo začuđujuće, Marx je zanemario činjenicu da feudalizam nisu srušili kmetovi, nego da se u njegovom krilu već počelo razvijati novo društvo, isprva neprimjećeno, a onda moćno i nezaustavljivo. Na kraju su feudalizam srušili - kapitalisti. Zašto bi kapitalizam bio drugačiji slučaj, sustav koji zaoštrava klasnu podjelu toliko da se iz njega ne može izaći "na stražnja vrata" i izgraditi alternativu, nego će alternativa biti izgrađena tek nakon apokaliptičkog sukoba dobra i zla. Nije li moguće da začetci novog društva već postoje, da su svuda oko nas, i da se proizvodnja već organizira na novi način organizira u područjima u kojima se kapitalizam pokazao neefikasnim?
Što kapitalizam ne može?Moja je hipoteza da da takva proizvodnja već postoji - i da je to proizvodnja informacija. Proizvodnja informacija je baš toliko različita od klasične industrije koliko je ova različita od poljodjelstva, a poljodjelstvo od sakupljaštva. Različita u smislu dinamičnija, aktivnija, manje ograničena prostorom. Informacije gotovo da i nisu ograničene prostorom, šire se vrlo lako i jeftino, na listu papira ili danas Internetom. Zbog toga je proizvođaču informacije vrlo teško informaciju naplatiti, spriječiti njeno neovlašteno širenje ili pronaći i kazniti onoga koji je ipak u tome uspio.
Umjetnički izričaj se štiti sustavom autorskih prava, ali taj sustav je kako složen, tako i nedjelotvoran. Za dokazivanje banalnog prekršaja pisca plagijatora koji je sklepao svoju knjigu od sastojaka desetak drugih knjiga može biti potrebna cijela znanstvena teorija, a da je nedjelotvoran može se vidjeti po enormnom broju "piratskih" kopija informacija koje kolaju svijetom od izuma tiskarskog stroja preko fotokopirnog aparata do Interneta. Već danas, mnogi su umjetnici, glazbenici, grafičari a možda i u filmskoj industriji financijski propali jer je sustav za zaštitu auktorskih prava nedjelotvoran.
Tehnička rješenja se štite sustavom patenata koji je enormno skup a otvara i velik problem nezavisnih otkrića. Zar bi doista svaki autor novog tehnološkog postupka, ma kako jednostavnog, morao prvo provjeriti je li taj postupak netko već patentirao? Zar doista vlasnik patenta mora izmišljati načine kojima bi saznao koristi li netko njegov patent bez njegovog ili vlastitog znanja? Taj sustav može funkcionirati samo u slučajevima velikih projekata koji će zasigurno privući pažnju vlasnika patenta.
Posebno je zanimljiv, bizaran, iako uobičajen način naplate informacija kroz oglašavanje. Gledaoc dokumentarnog filma domaće proizvodnje ne može izbjeći reklamu za deterdžent pa ga htio-ne htio zapamti, kupi deterdžent i dio cijene deterdženta se financira i proizvodnja filma. Pored općih problema vezanih sa zagađenjem informacijskog prostora oglašavanjem, takvo je financiranje neprimjenjivo na informacije koje imaju mali broj primatelja, bez obzira na njihovu važnost. Lijek protivu šećerne bolesti može biti koristan velikom broju ljudi, ali oni ne čitaju članke u kojima su objavljene informacije koje su dovele do proizvodnje lijeka, pa se proizvodnja takvih članaka ni ne može financirati oglašavanjem.
Nabrojao sam samo neke od načina na koji kapitalizam pokušava naplatiti informacije, ali svi su, redom, vrlo ograničeni i slabe djelotvornosti. A ako ih ne može dobro naplatiti, onda ih ne može niti dobro proizvoditi.
Kako se društvo prilagođava?Prije svega, spajanje i povećavanje firmi te pojačana tendencija ka monopolu u svim granama u kojima su "istraživanje i razvoj" važni. Ta tendencija i inače postoji u kapitalizmu, a proizvodnja informacija je važan faktor koji joj pridonosi. Odjel za istraživanje i razvoj od 2000 članova efikasniji je od dva odjela po 1000 članova jer u njemu neće biti redundantnih istraživanja. Kapitalističke firme su kao mjehuri planske ekonomije u moru tržišne; odjeli ne skrivaju svoje informacije od drugih odjela u istoj firmi i ne brinu se o tome koristi li ih netko neovlašteno. U tim uvjetima je moguće proizvoditi kvalitetne informacije.
Nadalje, uočava se važna uloga države u proizvodnju informacija koje se smatraju važnima ali njihova proizvodnja nije profitabilna. Pri tome se ponajprije misli na znanstvene institute poput CERN, Argonne National Laboratories, National Cancer Institute, pa i domaći Ruđer Bošković ili Mediteranski inštitut za istraživanje života. Takvi instituti mogu biti organizirani samo uz veliku pomoć ili od strane države. Istina, znanstvenika ima i po sveučilištima, a tamo se mogu financirati i od školarina, što znači da ih i kapitalizam može osnivati. Ali visina školarina je ograničena, dok cijena istraživanja nije a zahtjev za profitom traži i smanjenje broja profesora i cijene istraživanja po studentu, tako da se u praksi čak i na privatnim sveučilištima znanstveni rad često podupire od strane države. No, kako država redovno u svojim institucijama odlučuje koji će projekt i koliko financirati, možemo utvrditi da je proizvodnja znanstvenih informacija u velikom dijelu organizirana po principu planske ekonomije.
Najneobičniji je trend u proizvodnji računalnih programa; nakon što su računala postala vrlo dostupna brojni entuzijasti su počeli surađivati u proizvodnji besplatnih programa, i pokazalo se da su, bez kapitalističkih ograničenja u proizvodnji informacija, često bez ikakve organizirane financijske podrške sposobni proizvesti programe dorasle ili čak superiorne onima najmoćnijih kapitalističkih firmi. Fenomen je izrastao u čitav pokret koji nije lišen filozofijske i političke refleksije, a čiji su, uvjetno rečeno, ljevičarski predstavnici Free Software Fundation i Richard Stallman, a desničarski Open Source Initiative i Eric Raymond. Koliko dobro pokret shvaća sam sebe, ostaje naravno za diskusiju. U skorije vrijeme se može uočiti potraga takvih projekata za sponzorima. Sponzoriranje od strane države bi i u ovom slučaju značilo uvođenje planske ekonomije.
No, čini se da postoji i određeni kontratrend; zbog ukupnog bogaćenja društva mnogi potrošači uspijevaju ignorirati ponudu najkvalitetnije robe po najnižim cijenama, pa će većina dovoljno imućnih građana dati prednost večeri u malom, obiteljskom restoranu pred visokosofisticiranom, industrijski proizvedenim obrokom dostavljenim na kućni prag - čak i ako je cijena i kvalitet ovog drugog bolji. Određeni primitivizam te vrste se može primjetiti u mnogim slojevima, a nije rijedak niti među radikalnim ljevičarima.
Zaključci.Spomenuti se trendovi mogu ekstrapolirati u budućnost, tako da će vjerojatno svi oni jačati. Što ide u prilog socijalističkim i komunističkim koncepcijama, ali ipak ne bih išao tako daleko kao Marx i pretpostavio nužnu pobjedu naše strane. Mogućnosti razvoja su još itekako otvorene. Isto tako, sam ekonomski determinizam je upitan, jer, čak i ako je napredak tehnologije neizbježan, to još ne znači da se čovječanstvu valja pasivno prepustiti onome što razvoj gospodarstva donosi. Ako nam taj razvoj ide u prilog, odlično - ali nećemo samo zbog toga prestati biti sumnjičavi prema njemu. Još je jedan zaključak moguć: da bi socijalističko ili komunističko društvo trebalo staviti daleko veći naglasak na proizvodnju informacija nego što je to bio slučaj u prošlosti. Istini za volju, to je lako zaključiti, a ne-kapitalistički karakter proizvodnje informacija tek je jedan razlog tome u prilog. Ali na kraju ipak, kad sam hrabro postavio pitanje iz naslova, odgovor je - znanstvenici, programeri i umjetnici, novinari i slični - proizvođači informacija će srušiti kapitalizam. Što je ipak tek hipoteza, poduprta s nešto argumenata. A da se to dogodi što prije, i da novo društvo bude ipak ne bude samo novo nego i bolje, to se ipak svi moramo pobrinuti.
|
27.11.2007., utorak, 01:27
Iz kojih se sve razloga ljudi zalažu za komunističko društvo?
Postoji niz razloga zbog kojih se ljudi odlučuju za komunizam a koji se mogu čuti u diskusijama ili pročitati u člancima i knjigama, kao i neki razlozi koji se u pravilu prešućuju, ali ih se ipak može uočiti. U ovom članku ću popisati sve razloge sa kojima sam se dosada sreo, kao određenu sistematizaciju i povod za promišljanje. Ti razlozi ne izražavaju moje stavove - sa nekima se, naravno, slažem, ali sa drugima se slažem samo djelomično ili uvjetno, a sa nekima uopće ne.
Čini se prikladno sve razloge za komunističko društvo podijeliti u dvije grupe. Prvu grupu čine stvarne ili pretpostavljene prednosti koje komunizam kao pokret ili kao društveno političko uređenje čine boljim od kapitalizma za cjelinu društva. Drugu grupu čine osobni razlozi zbog kojih se ljudi ponekad zalažu za komunizam, bez obzira je li to dobro i za cjelinu društva. Te dvije grupe razloga možemo nazvati objektivnim i subjektivnim razlozima zalaganja za komunizam.
Objektivni razlozi.
1. Komunizam kao dokinuće neravnopravnog položaja radničke klase. Ovo je možda najčešće navođeni razlog u cijelom komunističkom pokretu. Po mišljenju Karla Marxa i sljedbenika radnici ne samo da se nalaze u lošijem položaju nego su i eksploatirani, tj. bogatstvo kapitalista je u osnovi rezultat njihovog sistematskog prisvajanja dijela vrijednosti koju radnici proizvedu a koja im nije isplaćena kroz plaće. Uočimo da komunist ne mora biti toliko radikalan kao Marx -- i bez prihvaćanja teze o profitu kao uskraćenom višku vrijednosti još uvijek se može govoriti o neravnopravnom položaju radničke klase.
2. Komunizam kao društvo suosjećanja. Bitna odlika ljevičarskih ideja je solidarnost sa onima koji se nalaze u lošem položaju te pokušaj da se taj položaj poboljša - pa makar i na uštrb nekih drugih koji se nalaze u boljem položaju. Spomenuta radnička klasa je jedan primjer velike grupe ljudi koja se nalazi u lošijoj poziciji, ali ne jedini; drugi primjeri koji se često navode su žene, umirovljenici, bolesnici, po mnogima i životinje itd. Komunizam u zahtjevu za solidarnošću ide prilično daleko; najpoznatija je Marxova formulacija iz Kritike Gotskog programa u kojoj je "viši stupanj" komunističkog društva opisan sa "Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama!"
3. Komunizam kao razotuđenje. Ovaj je razlog znatno rjeđi od prethodna dva i određenu je popularnost stekao samo u relativno uskim krugovima marksističkih intelektualaca, napose među jugoslavenskim marksistima. Marx u Ekonomsko-filozofskim rukopisima iz 1844. uočava da se rad okreće protiv radnika. Što više radnik proizvodi, to više izgrađuje kapitalizam u kojem je njegov rad i sam roba; u kojem je teže doći do prirodnih izvora za život pa u kojem onda to više ovisi od kapitalista. Što su proizvodi složeniji, to je posao radnika jednostavniji i gluplji. Rad, koji je po Marxu specifično ljudska potreba, po čemu se on razlikuje od životinja, dakle, ljudska bit postaje tek mučno sredstvo za zadovoljenje potreba poput hrane, pića, raznmnožavanja, koje su nam zajedničke sa životinjama. Eto, to Marx naziva otuđenim radom, a otuđenje se može dokinuti u komunizmu u kojem će čovjek postati slobodni stvaralac.
4. Komunizam kao ekonomski efikasnije društvo. Po Marxu prelazak u kapitalizam će biti rezultat sve učestalijih i jačih kriza do kojih u kapitalizmu dolazi zbog zaostalosti kapitalističkih društvenih odnosa koji postaju nedovoljni za maksimalno iskorištenje napredujućih proizvodnih snaga, tj. sredstava za rad i svijesti radnika. Ponovo, nije nužno da onaj koji misli da je komunizam ekonomski superioran ujedno i prihvaća ovako radikalne teze o teze po kojima kapitalizam ne može prevladati krize a da bi vjerovao u veću ekonomsku efikasnost komunističkog društva.
5. Komunistički pokret kao izvor energije i zanosa. Ovaj razlog je, čini se, prvi eksplicitno iznio George Sorel. Po njemu komunistički pokret, pogotovo u marksističkom obliku ima osobine zbog kojih privlači ljude, daje im odlučnost i fanatizam, snagu za velike promjene i izlazak iz prosječnosti korumpiranog, dekadentnog kapitalističkog društva. Stavovi poput Sorelovih se rijetko otvoreno iznose, no fascinacija snagom i odlučnušću se lako može uočiti u kulturi i umjetnosti socijalističkih zemalja, masovnim sletovima itd.
6. Komunizam kao dokinuće države. Mnogi komunisti smatraju da je država nešto loše, po Vladimiru Iljiču Lenjinu aparat isile u rukama vladajuće klase. Marksisti, npr. Friedrich Engels i Lenjin su smatrali da ukidanjem povlaštene klase nestaje potreba za državom i da nakon što prestane opasnost da se buržoazija silom vrati na vlast, država treba postepeno odumrijeti. Anarhokomunisti su još radikalniji i misle da komunizam ne samo da omogućuje ukidanje države nego i obratno, da država uvijek stvara povlaštenu klasu i da je njeno ukidanje nuždan uvjet za izgradnju komunističkog društva.
7. Religijski razlozi. Neke komunističke grupe poput Huteritskog bratstva ili izraelskih kibuca su bazirane na vjerskim učenjima, oldomcima svetih knjiga i sl. Posebno, neke Isusove izjave iz Evanđelja, npr. lakše će proći deva kroz ušicu igle nego bogataš ući u kraljevstvo nebesko te način života Isusovih prvih učenika idu u prilog komunističke organizacije.
8. Komunizam kao povijesna nužnost. Marksizam je poznat po historijskom determinizmu, uvjerenju da se ljudska društva razvijaju u etapama u ovisnosti o razvoju proizvodnih snaga: prvobitna zajednica, robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i komunizam. Historijski determinizam nije navođen samo kao hipoteza ili teorija nego i kao argument u prilog komunizmu, a kako ćemo uskoro navesti, na više načina je utjecala i na subjektivno prihvaćanje komunističkog svjetonazora.
Subjektivni razlozi.
1. Pripadnost radničkoj klasi ili nekoj drugoj grupi koja je u lošijem položaju, zbog kojeg zalaganje za komunizam jest zalaganje za vlastitu dobrobit. Ovaj razlog je, naravno, sebičan ali ipak sasvim pravedan; Marx je računao upravo na takvo razmišljanje radničke klase kao nuždnu "nadgradnju" kasnog, krizama uzdrmanog kapitalizma.
2. Avanturizam, želja za borbom i sudjelovanjem u nekom pokretu koji nastoji izgraditi novi svijet; Ove je karakterne osobine teško razlučiti od jednostavnog djelovanja iz uvjerenja da je komunizam bolje društvo. No, mnogi doista požrtvovni borci za komunizam su nakon pobjede revolucije pokazali prezir prema osnovnim idejama komunizma i na visokim političkim položajima živjeli vrlo rasipno, na isti način kakav su nekad sigurno oštro kritizirali. Najbolji primjer takvog komunista je vjerojatno Tito. Ipak, prejednostavno je takve ljude nazvati sebičnjacima koji su se pod geslom općeg dobra samo borili za vlastiti probitak; tako se, naime, ne bi mogla objasniti iznimna požrtvovnost koju su ovi pokazali u vrijeme dok je zauzimanje političkih pozicija bilo tek malo vjerojatna i daleka budućnost. Jedini način za objašnjenje takvog ponašanja je u avanturizmu i izraženom borbenošću ljudi koji su u komunističkom pokretu pronašli okružje u kojem njihove strasti mogu doći do izražaja.
3. Oportunizam. U socijalizmu je postojao nemali broj ljudi koji je svoj napredak vidio prije svega kroz napredak u političkoj hijerarhiji pa su se onda nužno zalagali za komunizam da bi postigli te ciljeve. Manji broj takvih može se očekivati i u komunističkim partijama dok su u opoziciji, čak i ako su sasvim slabe.
4. Priklanjanje pobjedniku. Mnogi ljudi se sasvim iskreno, bez puno razmišljanja priklanja prevladavajućim stavovima. Možda ljudi imaju čak i nagon za takvo ponašanje; uostalom, vrlo često se može vidjeti da zagovornici političkih opcija umjesto o prednostima tih opcija govore kako će te opcije pobijediti.
5. Strah. Nažalost, komunisti su često koristili teror za održanje na vlasti, pa je onda zasigurno bilo mnogo i onih koji su se upravo iz straha zalagali za komunizam, pa radi potpunosti navodim i taj, doista bizaran razlog zalaganja za socijalizam.
6. Nužnost. Spomenuli smo da je po marksistima, komunizam nužan. Po njima, do prevrata će doći revolucijom, a ta revolucija može biti provedena samo ako velik broj ljudi prihvati komunističke ideje. No, to prihvaćanje komunističkih ideja neće biti rezultat promišljanja i prihvaćanja komunističkog društva kao naprosto boljeg, nego krize kapitalizma koje će uzrokovati sve veću bijedu radničke klase, pa onda i razvoj komunističke svijesti. Za nas je zanimljivo da su mnogi marksisti, npr. Karl Kautsky tu nužnost navodili i kao vlastiti, subjektivan razlog za svoj politički aktivizam. Na pitanja zašto se zalažu za komunističko društvo, odgovarali su u smislu "zato što je to povijesna nužnost; ekonomska baza kapitalizma u krizi nužno razvija komunističku svijest i moje opredjeljenje za komunizam je rezultat tog povijesnog procesa." Zanimljivo, nije li? Upravo je tu marksističku uvjerenost u nužnost pobjede i nužnost vlastitog prihvaćanja komunističkih ideja Sorel smatrao glavnim izvorom snage i entuzijazma u komunističkom pokretu. Nadalje, uočljiva je i sličnost sa kršćanskim uvjerenjem u neizbježnost Apokalipse, konačne borbe dobra i zla u kojoj, naravno, pobjeđuje njihova strana i to posebno u protestantskoj, kalvinističkoj varijanti u kojoj vjernici vlastito vjerovanje ne objašnjavaju izborom na temelju racionalne ili mistične spoznaje nego božjom odlukom da vjernicima postanu.
Ako je čitaoc naišao na razlog zalaganja za komunizam koji se ne bi mogao podvesti pod navedene ili ima neku posebnu važnost (kao što je emancipacija radničke klase specijalan, ali i posebno važan slučaj opće ljevičarske emancipacije slabijih ili diskriminiranih grupa) rado ću proširiti ovu listu.
|
|